Potrošnja hrane
Efikasno snabdijevanje hranom za englesko-američke vlasti je bilo pitanje od osnovne važnosti. Podjela obroka “AC scale” u rujnu 1945. činila se dovoljna da spriječi teške slučajeve neuhranjenosti u kratkom roku, ali nije bila dovoljna da očuva dugoročno zdravlje stanovnika. Medjutim, ribolov je bitno doprinosio poboljšanju situacije, naročito jer – bar do prve polovine 1946. – tvornice za konzerviranje ribe u zoni A nisu počele ponovo proizvodnju zbog manjka maslinovog ulja i metala. Zbog toga je sva ulovljena riba mogla stići na tržnice i biti na raspolaganju stanovništvu.
Iz jednog istraživanja iz 1946. godine sprovedenog od strane Tršćanske konfederalne burze rada saznajemo da je skoro 67% troškova jedne radničke obitelji odlazilo na hranu. Od 1945. do 1947. godine troškovi života su konstantno rasli u cijeloj Zoni A. Jedini izuzetak bila je cijena ribe: jedan kilogram sardina koštao je manje od 50 lira, a ponekad je cijena padala i na 25 lira po kilogramu.
1.3.a
Cijena hrane
1.3.b
Pisarnica
1.3.c
Prehrambeni proizvodi
1.3.d
Tržnice na otvorenom
1.3.e
Djeca Savezničkih vojnih vlasti i djeca u Zoni A
Nitko to ne želi, ali nemaju sva djeca isto djetinjstvo. Djeca pripadnika Savezničkih vojnih vlasti, iako preko oceana, mogli su živjeti standardom “američkog sna”, dok su djeca iz Zone A morala živjeti svoje djetinjstvo uz pakete hrane, političke i društvene napetosti i u klimi Hladnog rata.
1.3.f
Urbani ribolovci
1.3.g
Pokloni prijatelja
1.3.h
Obuci se, idemo u restoran!
Iako se poslije rata otvarao veliki broj restorana i mjesta za provod, većina stanovništva si nije mogla priuštiti odlazak u takve lokale. S druge strane, “restorani” gdje je jedan obrok koštao 150 lira su bili jako posjećeni.